Sedoh nešto da pišem i setih se nekih pređašnjih godina i Srđaninog i mog pisanja za različite časopise, što u našoj zemlji, što u inostranstvu… A gledajući, videh da smo u nekom periodu od petnaestak godina, od kraja devedesetih naovamo, sarađivali sa čak petnaestak časopisa… Sa nekima po nekoliko tekstova, a sa nekima i više godina, u broju većem i od stotinak objavljenih pisanija… Treće Oko, Sensa, Alternativna Medicina, Bilje i Zdravlje, Praktika, Zdravije…
Uzeo sam da prelistam neke od tih tekstova, možda i neki da preradim, i eto, prvo sam otvorio jedan tekst pod nazivom “Apokalipsa”… Čitajući ga, videh da je i takav, objavljen pre 17 godina i dalje aktuelan i može da se objavi u potpunosti i sada, bez ikakvih promena… Stoga sam odlučio da ga podelim sa vama u njegovom originalnom obliku…
“Apokalipsa! Često pominjana reč ovih dana. Mnogi je uzimaju u svoja usta, a onda, kako je to divno rekao Herman Hese, dozvoljavaju sebi luksuz da je, natopljene sopstvenom pljuvačkom, ponovo izbljunu napolje… I još neozbiljniji od njih, tu su i oni drugi koji sebe natapaju tim “prerađevinama”. Stvarno, čovek sebi dozvoljava svašta. A otrova na sve strane. Svi mogući “izbljuvci”, laži, prevare, iskrivljene slike stvarnosti, i još lošije – iskrivljene ljudske slike i predstave o stvarnosti, a prezentovano na svim nivoima i na sve načine kao nešto vredno, ispravno, jedinstveno…
Jedni vode sebe i druge u apokalipsu, drugi o njoj “sve znaju i govore”, treći beže i od pomisli na tako nešto. Kad bismo malo preleteli pogledom po svemu što se piše i prepričava, kao i po onome što je rečeno neko vreme unazad (tek koju godinu, nije neophodno više), imali bismo šta i da vidimo. Osim, možda, po koja tačna pretpostavka, pa čak i prava vizija, mnogo je više gluposti, glupavih izmišljotina, nagađanja, nesvesnih projekcija i želja uplašenih, bolesnih ili izvitoperenih ljudskih umova. Kad ljudi ponešto iznesu, a njihovo je “čedo”, njihove “ideje” o tome šta će se zbiti, pa nekako da ih čovek razume – sami stoje iza svojih reči, ali kada je to nešto što su drugi kazali ili mislili, a neko pokušava da nam sada to rastumači, i to najčešće pogrešno, što na kraju svi vidimo, e tada je to jako neozbiljno, možemo slobodno reći, smešno.
Moj stav je da je najbolje ne govoriti o nekim budućim događajima, vizijama i kretanjima vezanim za pojedince, grupe ili sve ljude, posebno ne o konkretnim stvarima i ljudima, to jest, o događajima, a ovo govorim iz više razloga. Jedan od njih je da svako sam treba da dođe do određenih informacija i da nije zahvalno drugima govoriti šta da čine ili šta će im se događati. Sledeći razlog je tačnost informacije – da li smo sigurni u sopstvenu viziju i svesni šta i zašto govorimo, koji su razlozi za tako nešto, jer, naravno, sve što “okolo” lebdi kao informacija, ostavlja za sobom posledice, i po nas i po druge. Sve je energija, ona je neuništiva, svaka reč, misao, emocija ili postupak ostaju u sveukupnom energetskom polju i deluju. A kako deluju, pa to svi znamo – hteli ili ne da to vidimo, ali dobro znamo šta destruktivne misli, emocije, postupci i dela čine nama i zajedničkom životu, a kako deluju pozitivne vibracije. Ukazati generalno na moguće događaje, posledice i kretanja u našem pojedinačnom, grupnom ili sveopštem životu, a u zavisnosti od trenutne situacije, prošlih događanja i energetskuh taloga koji su se nakupili tokom više hiljada godina ljudskog “življenja”, ili u zavisnosti od našeg delovanja u ovom trenu, kao i u budućim danima, ispravan je postupak. A korak dalje je i ukazati kako bi mogli da određene procese preusmerimo, preokrenemo iz onih destruktivnih u kreativne, u jedno bolje sutra za svakog pojedinačno, kao i za sve nas zajedno. Kada kažem sve nas, potpuno sam jasan i mislim na celo čovečanstvo, na sve ljude ovog sveta! Ne samo na neke njegove delove u koje su se ljudi podelili po ovim ili onim kategorijama…
I kada ovo govorim mislim na svakog čoveka ponaosob jer samo ukoliko svako ponaosob promeni sebe, onda možemo govoriti i o nekom zajedničkom pomaku na bolje. Svako sam treba da se suoči sa svojom apokalipsom, svako je nosi u sebi i sa njom se sreće, i samo od rešenja sopstvene apokalipse zavisi i susret sa onom zajedničkom, ako do nje dođe. A ako niste rešili pitanje svog života, ako ne znate ni ko ste, ni gde ste, ni šta ni zašto radite, ako ne znate svoj Raj i Pakao, ako ne znate ni svoje rođenje a ni smrt, šta onda znate i radite i o kojoj apokalipsi govorite?! Ako ne znate svoj udes, o kojim kataklizmama, zemljotresima, o kojim lepotama, porazima i pobedama, o čemu onda treba da brinete i razmišljate? Zagnjurite prvo u sebe, sagledajte prvo svoju apokalipsu, sagledajte svoje zemljotrese, progledajte kroz sopstvene tamne vilajete i pukotine, pronađite lične provalije i močvare, svoje bombe, uništenje, mržnju, najmračnije strasti, pronađite sve najgore u sebi, pa tek onda imate pravo da drugoga pogledate. A potom pronađite i sve ono najlepše u sebi, sve svoje vrline, nebesa, rajeve, sve puteve koji vode naviše, pronađite sopstvenu svetlost, lepotu, slobodu i ljubav, nađite svoj Mir i svoj Put, pa onda krenite njime, menjajući sve destruktivno u pozitivno i razvijajući sve kreativno u još plemenitije. Ako tako otpočnemo da delujemo, krenućemo pravim putem da menjamo i svoju i zajedničku Apokalipsu… (nastavak sledi…)”
Mir, Opuštenost i Sreća neka vas prate!
Zlatko Kalajdžić